Kuća na stijeni i kuća na pijesku.

(24) Tko god.— Grčki je naglašenije univerzalan, bilo tko.

Ove moje izreke.—Pozivanje na ono što je bilo prije teži, koliko god to ide, do zaključka da u tim poglavljima imamo kontinuirani govor, a ne kompilaciju fragmenata. Pod pretpostavkom da je Propovijed na ravnici bila drugačija od one na gori, ponavljanje iste slike tamo čini vjerojatnim da ova ili neka slična prispodoba nije bila neuobičajen završetak govora našeg Gospodina.

Usporedit ću ga s mudrim čovjekom.— Okolni krajolik možda je, u ovom kao i u drugim slučajevima, sugerirao ilustraciju. Kao i u svim brežuljkastim zemljama, potoci Galileje jure niz korita bujica tijekom zime i ranog proljeća, pomeću sve pred sobom, prelijevaju svoje obale i ostavljaju korita aluvijalnih naslaga s obje strane. Kad dođe ljeto, njihove vode oslabe (usp. Jeremija 15:18; Job 6:15), a ono što se činilo dobrom rijekom tada je područje prekriveno krhotinama kamenja i pijeska. Stranca koji dolazi graditi mogla bi privući gotova ravna površina pijeska. Bilo bi lakše graditi tamo nego raditi na tvrdoj i hrapavoj stijeni. Ali ljudi u zemlji bi znali i ismijavali ludost takvog graditelja, i on bi prešao (riječi našeg Gospodina mogu se možda odnositi na nešto što se stvarno dogodilo) u usputnu riječ prijekora. Na takvoj se kući zimska bujica srušila u svom bijesu, oluje su bjesnile, a onda je lijepa tkanina, na koju je potrošeno vrijeme i novac, popustila i pala u hrpu ruševina. Tumačeći prispodobu u vezi u koju ju je naš Gospodin stavio, jasno je da je kuća opće tkivo vanjskog religioznog života. "Stijena" ne može biti ništa drugo nego čvrst temelj pokajanja i poslušnosti, pristanak volje i osjećaja kao i usana. "Pijesak" odgovara promjenjivim, nesigurnim osjećajima koji su kod nekih ljudi ("ludih" iz prispodobe) jedini temelj na kojem djeluju – ljubav prema hvale, poštivanje običaja i slično. "Vjetar", "kiša", "poplave" jedva da priznaju, osim nestvarnom sitnicom, individualno tumačenje, već kolektivno predstavljaju nasilje progona, patnje, iskušenja izvana, ispod kojih sve osim života koji počiva na pravom temelju nužno ustupa mjesto.

To je očito primarno značenje prispodobe ovdje, ali, kao i većina drugih prispodoba, ona ima i druga značenja, koja su, iako sporedna, ipak sugestivna i poučna, i nisu neodobrena analogijom učenja našeg Gospodina. (1.) Već je jednom od svojih učenika dao ime Kefa, Petar, Stijena, i time je barem ukazao na vrstu karaktera koju predstavlja "stijena" na kojoj je mudrac gradio. Kada je kasnije rekao: "Na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju", govorio je u karakteru mudrog Majstora-graditelja koji je u žarkoj vjeri i neposlušnoj poslušnosti bez oklijevanja vidio temelj na kojem će počivati kršćansko društvo, koje je On odredio kao svoje kraljevstvo. Osobno iskustvo i učenje Duha naveli su ljude na misao da mora postojati još dublji temelj, stijena ispod stijene čak i poslušnosti i svetosti; i pronašli su u samom Kristu tu stijenu i taj temelj (1Korinćanima 3,10-11). Samo u osobnom jedinstvu s Njim mogli su pronaći stabilnost volje bez koje bi čak i njihove najčvršće namjere bile poput pijeska koji se mijenja.